Etika u pismenom i usmenom prevođenju

Kad pomislim na povezanost etike i profesije, prvo što mi padne na pamet su etički kodeksi. Iako se njima utvrđuju pravila, obaveze i odgovornosti i iako predstavljaju temelj svake profesije, nijedan kodeks ponašanja ne može da dâ odgovor na sva pitanja.

U knjizi „In Other Words“ Mona Bejker je posvetila celo poglavlje prevodilačkoj etici. Njen cilj je bio da kritički pristupi različitim etičkim pristupima i da nas navede na razmišljanje tako što će objasniti konkretne dileme prevodilaca. Bejker veruje da će time pomoći prevodiocima da lakše donesu odluke u konkretnim situacijama i da će iste podstaći da kritički pristupaju tim sitacijama. To poglavlje me je inspirisalo da napišem ovaj tekst.

Etičke teorije

Relativizam

Relativističko shvatanje etike dolazi u različitim oblicima. Jedni teoretičari smatraju da se etičko ponašanje definiše u odnosu na određeno društvo i vreme, dok drugi proširuju pojam i kažu da svaki pojedinac živi u svom mikrokozmu etičkih vrednosti. Samim tim ne trebalo da dajemo sud o drugima na osnovu naših trenutnih moralnih načela.

Ovakvo razumevanje etike paralelno je shvatanju da su način života i običaji zajednice ugrađeni u kulturu. Stepen tolerancije zavisi od toga koliko smo spremni da prihvatimo drugačija uverenja od naših. Međutim, pitanje je koliko možemo da rastegnemo pojam tolerancije da bi obuhvatio ponašanja koja se kose s našim stavovima. Da li treba da prihvatimo podređen položaj žena u određenim društvima vodeći se time da nije etički negativno procenjivati druge kulture?

Vratićemo se u prevodilački svet primerom kad se od vas traži da prevedete tekst koji obiluje rodnim stereotipima i objektivizacijom ženskog lika. Iako držite da je vaš posao da prevodite, a ne da procenjujete tuđe mišljenje, relativizam vam daje dodatnu „dozvolu“ da prevedete tekst ako se s određenim stavovima iz teksta ne slažete.

Utilitarizam

Utilitarizam je etička teorija po kojoj je neka odluka moralno ispravna ako njene posledice pogoduju svim osobama kojih se ta odluka tiče, uključujući i osobu koja donosi odluku. Korišćenje anglicizama u prevodu možemo opravdati ovom teorijom. Upotrebićemo anglicizam, a ne domaću reč, jer se anglicizam već „ustalio“ (reč „ustaliti se“ pod navodnicima je iz sledećeg razloga: kako možemo objektivno dokazati da se reč ustalila ako imamo u vidu nerazvijenost domaće leksikografije?) u srpskom jeziku i upotrebom domaće reči čitalac će imati poteškoća da razume tekst. Takvo prevodilačko rešenje ne pogoduje samo čitaocima, nego i prevodiocima jer ne troše dodatno vreme na pronalaženje domaćeg ekvivalenta, ali i klijentima jer time štede novac.

Kantovska etika

Prema kantovskoj filozofiji morala ispravnost ili pogrešnost delanja nije povezana s posledicama tog delanja, nego s principom dužnosti i univerzalnog poštovanja. Moralnost je sama sebi svrha i cilj. Na primer, dužni smo da kažemo istinu jer time poštujemo druge. Drugi imaju pravo na istinite informacije da bi mogli da donesu odluku koja se tiču njih samih i na taj način mi poštujemo njihovu slobodnu umsku volju.

Ako se prebacimo u prevodilački kontekst, moja dužnost kao usmenog prevodioca jeste da budem nepristrastan/na i zato neću zauzimati sud o temi o kojoj se govori i prevešću sve što govornici izgovore, uključujući uvrede i psovke, na primer.

Različiti etički aspekti jedne prevodilačke odluke

Ćerka italijanskog imigranta iz Kanade ima ulogu usmenog prevodioca u poslovnom razgovoru između njenog oca i Kanađanina čiji je maternji jezik engleski. U jednom trenutku otac se toliko iznervirao da je nazvao sagovornika idiotom. Ćerka odlučuje da uvredu prevede kao „Moj otac ne prihvata vašu ponudu“.

Ako poštujemo kantovsku etiku, opredeljenje prevodioca da izmeni izvornik nije etičko jer očev sagovornik ima pravo da čuje istinu. S druge strane, ako pratimo relativistički i utilitaristički etički pristup, možemo da se vodimo time da je moguće da vođenje takvog poslovnog razgovora u Italiji nema istu težinu kao i u Kanadi i da se stepen takve uvrede razlikuje u dve kulture. Prevodilac je etički ispravno postupio je je hteo da izbegne potencijalni konflikt.

Šta podrazumeva dobar prevod?

Svaki prevod mora biti veran i tačno izražavati misao i oblik izvornog dela – s obzirom na to da vernost za prevodioca predstavlja u isti mah i moralnu i pravnu obavezu.

Navedeni tekst je preuzet iz prevoda Prevodilačke povelje Međunarodne federacije prevodilaca koji je uradila Radmila Petrović za Udruženje naučnih i stručnih prevodilaca Srbije. Slične pojmove pronalazimo i u tekstu koji mora da stoji posle prevoda sudskog prevodica: „Potvrđujem da ovaj prevod u potpunosti odgovara izvorniku koji je sastavljen na ­­­­________ jeziku“.

Prema Povelji, dobar prevod je onaj koji je veran originalu, odnosno dobar prevodilac je onaj prevodilac koji poštuje principe ekvivalencije. U teoriji prevođenja ekvivalenciju definišemo kao odnos jednake vrednosti, koju možemo utvrditi na svakom jezičkom nivou, između izvornog i ciljnog teksta. Cilj ove paradigme je uspostavljanje ekvivalentnog efekta izvornog teksta u ciljnom. U tom slučaju isključujemo mogućnost bilo kakve adaptacije ciljnog teksta ciljnoj kulturi i čitaocima prevoda. Prevodilac je hijerarhijski ispod autora izvornog teksta, ciljni tekst je ispod izvornog teksta.

Etika istosti

Ovakvo viđenje prevoda i prevođenja deo je proučavanja etike istosti (eng. ethics of sameness) i seže do daleko u prošlost, do prvih prevoda Biblije. Prevodioci prenose glas Boga na drugi jezik i samim tim nije im dozvoljeno bilo kakvo dodavanje niti oduzimanje u odnosu na izvornik. Etika istosti povezana je i sa Platonovim učenjem prema kome je sve što nas okružuje samo reprodukcija idealne forme koja predstavlja savršenu i idealnu suštinu kao otelotvorenje istine onoga što se reprodukuje. Etika istosti se održala od perioda pre nove ere, pa sve do 20. veka nove ere i Nabokova koji je izjavio da prevodilac ima samo jednu dužnost, a to je da reprodukuje ceo izvornik, samo izvornik i ništa drugo osim izvornika.

Etika različitosti

Ničeoovom kritikom Platona i dekonstrukcijom Žaka Deride počinje proučavanje etike različitosti (eng. ethics of difference) i teoretičari prevođenja izvrću prevodilački status quo naopačke, pa samim tim dobar prevod ne mora da bude nužno i onaj prevod za koji se ne bi ni reklo da je prevod. Za razliku od Platona, Niče je smatrao da se istina i suština ne mogu razdvojiti od jezika. Jezik je istorijska konstrukcija na koju stalno utiče kontekst koji ne može biti neutralan, pa je samim tim i istina konstrukcija dobijena interpretacijom.

Derida je govorio da je izvornik nestabilan i podložan različitim tumačenjima i da ne možemo govoriti o prenosu, nego o propisanoj transformaciji značenja u prevođenju. To znači da prevodilac mora biti svestan normi i konvencija tokom prevođenja. Međutim, sloboda mu je zagarantovana jer tih normi i konvencija ne mora nužno i da se pridržava.

Etika različitosti menja ulogu prevodioca, od nepristrasnog posrednika, do delatnika u prevodnom procesu kojima ima ključnu ulogu u konstrukciji značenja. S druge strane, sloboda prevodioca je ograničena u smislu da nema pravo da tumači i menja izvornik kako mu je drago. Naprotiv, prevodilac mora da snosi odgovornost za ono što prevede i mora da opravda svoja prevodilačka rešenja. Prevodilac ne sme više da se krije iza štita nevidljivosti u prevodnom procesu i da opravdava odluke slepom reprodukcijom izvornog teksta.

Literatura:

Baker, M. (2011). In other words: A coursebook on translation. Routledge.

Pym, A. (2014). Exploring translation theories. Routledge.

Van Wyke, B. (2010). Ethics and translation. In Millan and Bartrina (Eds.), Handbook of Translation Studies, 111-115. Routledge.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *