Kako se u Srbiji kradu prevodi? Ispovest književnog prevodioca.

U tekstu koji sledi Marija Stamenković, književni prevodilac i urednica izdavačke kuće Silesija, govori o tome kako je saznala da su joj ukradena dva prevoda. U prvom slučaju izdavač je izdao dorađenu radnu verziju ukradenog prevoda i potpisao drugog prevodioca, a u drugom slučaju osoba koja je bila na funkciji u Udruženju književnih prevodilaca Srbije izigrala je i prevodioca i izdavača.

U februaru ove godine prevodioci i izdavači došli su u žižu javnosti kada je Muharem Bazdulj objavio članak u Politici u kojem tvrdi da su izdavačka kuća Kontrast izdavaštvo i njeni prevodioci Dejan Zakić i Konstantin Popović plagirali knjige Albera Kamija i Džordža Orvela u prevodima Ive Hergešića, Zlatka Crnkovića i Vladimira Roksandića. Epilog ovog skandala bilo je priznanje izdavačke kuće da je plagirala prevode hrvatskih prevodilaca, nazoviizvinjenje urednika Kontrast izdavaštva u kojem odgovornost za svoje plagiranje prebacuje na, između ostalog, visoku cenu prevoda i autorskih prava, te neumešnost prevodilaca koji su navodno radili za njega na prevodu. Zaključak – dobri prevodioci su sami krivi za ono što im se dešava. Skupi su.

O kršenju autorskih prava pričalo se, ali se na priči i stalo. Međutim, nije zgoreg ponoviti da je prevod zakonski definisan kao autorsko delo, da je izdavač u obavezi da naznači ime i prezime prevodioca i da mu mora isplatiti naknadu ako delo objavi u sledećem ili nekom drugom izdanju, te da prevodilac ima pravo na zaštitu integriteta dela. Nažalost, kao što je u tekstu u nastavku i pokazano, suština problema dokazivanja povrede autorskih prava prevodilaca, ne leži u možda nedovoljno jasnom ili šturom Zakonu o autorskom i srodnim pravima, već u tome što krađa prevoda retko postaje predmet sudskih sporova. Sreća, pa je na prevodiocima da li će ovu sudsku praksu i promeniti. Najmanje što možemo da uradimo jeste to da se okuražimo da govorimo o tome kako se ovakve situacije ne bi ponavljale i u budućnosti.

Prevodilac nije navela imena ljudi upletenih u krađe prevoda sa debelim razlozima, među kojima su i neke pretnje koje je dobila kada je bila u postupku pokretanja tužbe. Međutim, svako ko želi da sazna o kome se radi da bi predupredio saradnju s ovim ljudima može da pošalje poruku na silesija@outlook.com.

 

Jedna od najtežih stvari u vezi sa autorskim radom jeste mogućnost krađe autorskog dela, u mom slučaju prevoda. Kada autor doživi nekoliko takvih krađa i suoči se sa nemoći pravosudnog sistema da mu zaštiti prava, preostaje mu samo da piše i priča o tome. U nadi da će budućnost možda izroditi neki pravedniji sistem u kom će kao prevodilac biti zaštićen, a njegova autorska prava zagarantovana.

  

Prvi put sam pre nekoliko godina doživela krađu prevoda – kapitalnog dela. Dakle, skoro 1500 autorskih stranica mog enciklopedijskog prevoda na neki meni nepoznat način završilo je u tuđim rukama. Kada sam ugledala objavljenu knjigu u izlogu, moja prva pomisao je bila – da li je moguće da postoji još jedna osoba dovoljno luda da se upusti u tako obiman prevod enciklopedije? Izdavač, koji je objavio datu knjigu, naručio je male izmene prevoda od „prevodioca“ dela da ne bi bilo previše providno i lako dokazivo na sudu da je u pitanju krađa. Međutim, kako sam saznala da je ipak u pitanju moj prevod?

 

Iskusniji urednici su me posavetovali da potražim specifične reči koje koristim u prevođenju, a koje nisu tako česte i da potražim greške koje sam pravila u samom prevodu i, naravno, fusnote koje sam napisala. Zaista, imajući sve to u vidu, ne treba vam nikakav kompjuterski program da vam kaže da li je prevod ukraden ili ne. Donekle je moguće da dva prevodioca koriste iste, ne tako česte reči u prevodu, ali je nemoguće da dva prevodioca naprave apsolutno iste greške na istim mestima u prevodu iste knjige i to više puta, kao što je već u domenu fantastike da napišu istu fusnotu na istom mestu, a kamoli nekoliko njih. Samim tim, shvatila sam da se neko dočepao moje radne verzije prevoda (u kom su se zadržale neke greške) i da ga je „malo dorađenog“ predao izdavaču ili mu je izdavač naručio te dorade, nešto od ta dva.

 

Logično, angažovala sam advokata. Advokat je ubrzo počeo da me ubeđuje da ću veoma teško dokazati krađu prevoda na sudu jer takvo delo brzo zastareva, a takva suđenja dugo traju i nema nikakve garancije za sam ishod suđenja, čak i kada mislite da imate čvrste dokaze (da ne spominjem koliko su takva suđenja retka, samim tim nepoznanica za većinu advokata i sudija). Rekao mi je da moram da nađem i osobu koju bih predložila kao veštaka. Bacila sam se u potragu, samo da bih saznala da najveći stručnjak u toj oblasti ne može da veštači zbog zdravstvenih problema, a da svi ostali odbijaju da se upuste u to, jer je „mala čaršija“ pa ne bi da se ikome zameraju. Shvatila sam da su mi ruke vezane.

 

Zatim sam krenula da istražujem informacije o tom izdavaču na internetu. Ne lezi vraže, izdavač je već imao suđenje zbog krađe prevoda, na kom je dokazano da je ukrao prevod i to nekoliko prevodilaca. Međutim, prevodioci su se „odrekli“ svojih prava jer je izdavač rekao da će morati da zatvori izdavačku kuću ukoliko im svima isplati petostruke sume autorskih honorara, što je zakonom predviđena kazna za krađu prevoda. Time je propuštena prilika da se uspostavi politika kažnjavanja izdavača sklonih krađama književnih prevoda i utro se put novim krađama.

 

Druga krađa prevoda desila mi se na daleko perfidniji način. Poznanica me je zamolila da joj pomognem oko prevoda „sirovog materijala za pozorišnu predstavu“, koji je od nje naručila neka gospođa prevodilac. Igrom slučaja, dotična gospođa je bila na jednoj funkciji u Udruženju književnih prevodilaca (to je ono udruženje koje bi trebalo da štiti prava i interese prevodilaca, valjda radi toga i osnovano). Naivna, prihvatila sam samo zato što to nije tekst komada, već nekakav sirovi materijal na osnovu koga će neko da napiše komad, tako mi je to bilo predstavljeno. Tematika je bila veoma specifična – sudbina žena u Drugom svetskom ratu. Iako je prevod bio potresan i težak, završila sam ga, samo da bi mi poznanica iskukala da ona svoj deo ne može da završi jer je trudna i teško joj ide (istina je bila da joj nije trudnoća predstavljala problem, već neiskustvo u književnom prevođenju). Opet naivna, dovršila sam i njen deo prevoda, što je sveukupno činilo nekih 110 autorskih stranica. Prolazilo je vreme i zaboravila sam na sve to.

 

Zatim sam čula za promociju knjige koja je te godine dobila Nobelovu nagradu. Već sâm naslov neodoljivo me je podsetio na deo prevoda koji sam uradila. Opet ista tematika. Otišla sam u prvu knjižaru i prelistala knjigu. Naravno, već na drugoj strani videla sam ime gospođe koja je naručila prevod „sirovog materijala“ i ime moje poznanice. Mom imenu ni pomena. Naročito me je zabavilo što je gospođa bila potpisana kao prevodilac dve trećine knjige, a moja poznanica kao prevodilac trećine (one koju sam mahom ja prevela). Nazvala sam poznanicu ne bih li je obavestila šta je gospođa uradila, međutim, ona je već bila obaveštena o svemu tome, samo nije, opet zbog trudnoće, našla vremena da i mene obavesti. Osećala sam se izigranom od strane obe.

 

Opet sam se konsultovala sa advokatom, predložio je da pokušam da se dogovorim s gospođom da se i moje ime unese u knjigu i katalog NBS u svojstvu prevodioca i da nam isplati razliku u honoraru koji je dobila (nas je isplatila manje jer realno nismo ni znale da prevodimo laureata za Nobelovu nagradu). Isprva, gospođa je izrazila želju za saradnjom jer je trebalo da pošalje dopis i izdavaču i Narodnoj biblioteci Srbije da bi se unele izmene u katalog i samu knjigu. Međutim, kasnije se predomislila. Veoma upečatljivo mi je što mi je preko telefona rekla da nije mogla da potpiše i mene kao prevodioca jer bi time „diskreditovala“ sebe kao prevodioca, kao da to već nije uradila time što je angažovala još jednog prevodioca za prevod romana. Ako se pitate zašto je gospođa to uradila – pa, verovatno je imala insajdersku informaciju da će taj laureat dobiti nagradu i znala je da, kada se to objavi, postoji opasnost da neko drugi prevede knjigu brže od nje i prevod proda izdavačima. Zato se odlučila da angažuje i nas dve, ali da bi se obezbedila da nam ne isplati cenu po stranici koju je ugovorila i da ne bismo posumnjale šta je posredi (nikada ne bih pristala da prevodim roman sa još nekim prevodiocem), slagala nas je o prirodi samog prevoda.

 

Tu sam se susrela sa najvećom rupom u našem pravosudnom sistemu. Kada sam htela da pokrenem tužbu protiv gospođe, advokat mi je rekao da moram da tužim i izdavača, iako nije bio nimalo upućen u gospođine mahinacije. Zvučalo mi je krajnje nefer i glupo da tužim nekoga ko je takođe bio obmanut, te sam odustala od tužbe. Ono od čega nisam odustala je da se sazna ko su ovi ljudi i da se preduprede njihove dalje krađe i manipulacije. Takođe bih volela da se i pravnici konačno pozabave ovom oblašću i da se izmeni pravosudni sistem i prevodiocima olakša da zaštite svoja autorska prava. Ukoliko se to ne desi, dobri prevodioci će pronalaziti sve manje motivacije da se bave tim poslom. Na šta će nam u tom slučaju ličiti prevodna književnost ne želim ni da zamišljam.

 

Marija Stamenković, književni prevodilac i urednica izdavače kuće Silesija.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *