Uvod u studije prevođenja

Prevodioci se stalno bave prevodilačkim teorijama. Tako smatra teoretičar prevođenja Antoni Pim. Teoretisanje počinje u trenutku kada prevodilac shvati da je naišao na prevodilački problem. A prevodilački problem nastaje kada prevodilac mora da izabere jedan od nekoliko načina prenosa nekog jezičkog elementa (Pim, 2010).

Promišljanje o mogućim rešenjima kako nešto prevesti povlači promišljanje o različitim modelima prevođenja. Svako moguće rešenje odraz je određenog modela prevođenja odnosno određenog shvatanja samog prevođenja. Teorija prevođenja se zasniva na modelima prevođenja, pa zato zaključujemo da svi prevodioci, bez obzira na nivo iskustva i vrstu obrazovanja, svesno ili nesvesno, primenjuju prevodilačku teoriju.

Nastanak naučne discipline

O tome šta je prevođenje i kako treba uraditi prevod raspravljali su čuveni mislioci, poput Cicerona i Horacija, teolozi, kao što je Sveti Jeronim, te renomirani književni pisci – Gete, Nabokov, Umberto Eko… Iako su se rasprave o prevođenju vodile od antičkog doba, sve do 70-ih 20. veka nije postojala naučna disciplina „s jasno definiranim vlastitim predmetom, sebi svojstvenom metodologijom, koherentnim pojmovnim aparatom i čvrsto definiranim nazivljem“ (Ivir, 1995 u Pavlović, 2015).

Od kraja 18. veka pa sve do 1960-ih prevođenje je bilo alatka za učenje stranog jezika. Šezdesetih godina prošlog veka univerziteti u SAD počeli su nuditi radionice književnog prevođenja i zajedno s razvojem komparativne književnosti veza prevođenja i učenja stranog jezika polako puca.

Prevođenje se u to vreme proučavalo u okviru lingvistike odnosno nauke o jeziku. Kontrastivna lingvistika, koja proučava razlike među jezicima, bitno je uticala na početke studija prevođenja. Iz tog perioda ostali su nam neki od najpoznatijih radova teorije prevođenja, na primer, knjiga iz 1958. godine Stylistique comparée du français et de l’anglais autora Žan-Pola Vinea i Žana Darbelnea. Nekoliko godina kasnije, 1964. Judžin Najda piše knjigu Toward a Science of Translating u kojoj primenjuje osnovne principe generativne gramatike na prevođenje Biblije.

Kako nazvati novu naučnu disciplinu?

Nova naučna disciplina u povoju imala je raznorazne nazive. U prethodnom pasusu videli smo da ju je Najda nazivao nauka o prevođenju. Nemci su koristili termine Übersetzungswissenschaft i Translationswissenschaft. Kod nas je u upotrebi veliki broj naziva, od traduktologije i translatologije, do nauke o prevođenju i teorije prevođenja. Međutim, jedan termin se izdvaja po svojoj važnosti – studije prevođenja. Prvi put se pojavio u naslovu članka Džejmsa Holmsa The name and nature of translation studies iz 1972. godine.

Studije prevođenja Džejmsa Holmsa

Džejms Holms se smatra utemeljivačem nauke o prevođenju jer je prvi prikazao strukturu discipline u nastajanju. Definiciju nauke o prevođenju preuzeo je od drugog teoretičara prevođenja: „nauku o prevođenju treba shvatiti kao zajednički i sveobuhvatni termin za sva istraživačka nastojanja koja za svoju polazišnu tačku ili cilj imaju fenomene prevoda i prevođenja“ (Koler, 1971 u Pavlović, 2015).

Holms je studije prevođenja prvo podelio na dve grane – čistu i primenjenu. Čista grana se deli na teorijsku i deskriptivnu. Teorijski ogranak nauke o prevođenju uspostavlja teorije, dok se deskriptivni ogranak bavi prevodima, procesima i funkcijama prevoda. Primenjena grana za predmet ima obuke i alatke prevodilaca, te kritiku prevoda.

Nauka o prevođenju danas

Savremena nauka o prevođenju interdisciplinarna je jer obuhvata proučavanje širokog spektra tema koje se prepliću s raznim drugim disciplinama. Nauka o prevođenju danas proučava prevođenje u svim njegovim vidovima. Njeni osnovni predmeti istraživanja jesu:

  • prevodi kao tekstovi (lingvistički pristup),
  • prevodni procesi odnosno šta se dešava u umu prevodioca dok prevodi (kognitivni pristup),
  • uticaj prevođenja na kulturu i uticaj kulture na prevođenje (kulturološki pristup),
  • prevođenje kao profesija i društveni kontekst u kojem se prevođenje odvija (sociološki pristup),
  • prevodilački alati, njihov razvoj i uticaj na prevođenje i prevode (lokalizacija),
  • obrazovanje prevodilaca (metodički pristup).

Još jedan način razumevanja opsega proučavanja studija prevođenja jesu paradigme. Nataša Pavlović (2015) paradigmu definiše kao „skup pravila, modela i zajedničkih vrijednosti prihvaćenih u jednoj znanstvenoj zajednici“. Kliknite ovde da biste videli tabelu iz njene knjige Uvod u teorije prevođenja koja će vam približiti savremenu nauku o prevođenju.

Literatura

Verner Koler (1972): Übersetzen, Übersetzung und Übersetzer

Vladimir Ivir (1995): Teorija i tehnika prevođenja

Antoni Pim (2010): Text and risk in translation

Nataša Pavlović (2015): Uvod u teorije prevođenja

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *