Prevodne univerzalije su jezičke osobenosti karakteristične samo za prevod, ali ne i za druge tekstove. U te druge tekstove spadaju tekstovi originalno napisani na ciljnom jeziku, ali i izvorni tekstovi s kojih prevodimo.
Neke pravilnosti u jeziku prevoda možemo i sami da uočimo dok prevodimo, na primer, da nam je prevod obično duži od izvornika i da konkretizujemo pojedina značenja iz izvornog teksta.
Koje ste pravilnosti primetili u svom prevodu? Napišite mi u komentaru.
Kako te pravilnosti i mi laici možemo da primetimo, bilo je samo pitanje vremena kad će ih teoretičari prevođenja uzeti u naučno razmatranje. To se desilo 1980-ih kad je teoretičar Turi postavio dve hipoteze. Prevod odlikuje viši stepen standardizacije i jednostavnosti u odnosu na druge tekstove. Te hipoteze je trebalo i empirijski dokazati.
Ogroman istraživački posao dokazivanja hipoteza započet je uz pomoć korpusne lingvistike. Teoretičarka Mona Bejker je 1993. godine napravila korpus tekstova prevedenih na engleski, a kasnije je započeto skupljanje tekstova za korpus i na drugim jezicima.
Istraživanje prevodnih univerzalija, odnosno opštih karakteristika prevoda, moglo je da počne.
Hipoteze o prevodnim univerzalijama mogu da se podele u dve grupe: S univerzalije i T univerzalije.
S univerzalijama se opisuje kako se prevod razlikuje u odnosu na njegov izvornik.
T univerzalijama se opisuje kako se prevod razlikuje u odnosu na tekstove originalno napisane na ciljnom jeziku.
S univerzalije (prevod u odnosu na izvornik)
- Produžavanje: prevodi su duži od izvornika.
- Interferencija: osobine izvornog jezika se prenose u prevod.
- Standardizacija: jezik prevoda je standardizovaniji u odnosu na jezik izvornika.
- Standardizacija dijalekata: dijalekti se zamenjuju standardnim jezikom.
- Pojednostavljenje složenih narativnih oblika: indirektni govor u izvorniku postaje direktni.
- Eksplicitacija: značenje iz prevoda je eksplicitnije u odnosu na značenje iz izvornika.
- Hipoteza koja se odnosi na ponovne prevode: kasniji prevodi književnih dela bliži su izvornom tekstu.
- Smanjenje ponavljanja: ponavljanja se izbacuju iz prevoda.
T univerzalije (prevod u odnosu na tekstove napisane na ciljnom jeziku)
- Simplifikacija: prevodi su jednostavniji od drugih tekstova jer im je leksička raznolikost na nižem nivou, sadrže više pomoćnih reči (u odnosu na konstituentske) i sadrže više reči u najčešćoj svakodnevnoj upotrebi.
- Konvencionalizacija: isto što i standardizacija kod S univerzalija.
- Netipična upotreba leksema za ciljni jezik.
- Manja upotreba specifičnih reči ciljnog jezika: prevodilac ne koristi reči specifičnijeg, već opštijeg, značenja.
Navedene hipoteze ne bi trebalo da smatramo zakonitostima u najužem smislu te reči, odnosno zakonitostima koje važe za sve prevode iz nekoliko razloga:
- To su hipoteze koje su teoretičari pokušali da empirijski dokažu/opovrgnu i taj posao je daleko od završenog. Na primer, za produžavanje postoje dokazi da se ne može smatrati univerzalnom odlikom prevoda. S druge strane, postoji velika verovatnoća da je simplifikacija univerzalna za sve jezike.
- U naučnim krugovima definicije nekih univerzalija, poput eksplicitacije, nisu jednoznačne. Drugim rečima, eksplicitacija može da označava različite stvari za različite teoretičare.
- Za pojedine teoretičare termin prevodne univerzalije nije odgovarajući. Naime, prevodne univerzalije su dobile ime po matematički izraženim jezičkim univerzalijama koje su zajedničke za sve jezike. Korpus koji služi za dokazivanje hipoteza o jezičkim univerzalijama je neuporedivo veći od korpusa jezičkih parova za prevodne univerzalije. Ti teoretičari radije koriste pojmove, poput uopštavanja, tendencija i šablona, i fokus istraživanja prebacuju na kontekstualno uslovljene tendencije u prevodu. Njih zanimaju na koji način jezičke osobenosti prevoda zavise od raznoraznih faktora, na primer jezika, načina prevođenja, vrste tekstova, konkretnih prevodilaca, vremena i mesta objave prevoda, situacijskih faktora, poput kratkih rokova.
- Nije zvanično određeno šta od prevoda treba da uđe korpus. Da li treba da istražujemo samo dokazano dobre prevode, tj. one zvanično objavljene ili smemo da ubacimo i ostale? Kako uopšte da definišemo dobar ili loš prevod? Koja i čija merila treba da koristimo?
Iako klasifikaciju i sam pojam univerzalija uzimamo s rezervom, određene prevodne zakonitosti svakako postoje i teoretičari od njih ne odustaju. Zašto?
- Istraživanje prevodnih univerzalija podstiče naučnike da unaprede metodologiju i nacrt istraživanja, a time se ojačava nauka o prevođenju.
- Prevodne univerzalije su navele teoretičare da obrate pažnju na generalizacije koje zavise od jezičkih, tekstualnih, psiholoških, kulturoloških, socioloških i istorijskih okolnosti.
- Prevodne univerzalije mogu da se iskoriste u metodološke svrhe tako što će profesori učiti studente kako da zaobiđu negativne univerzalije.