Prevodne univerzalije: Šta to prevod ima što drugi tekstovi nemaju?

Prevodne univerzalije su jezičke osobenosti karakteristične samo za prevod, ali ne i za druge tekstove. U te druge tekstove spadaju tekstovi originalno napisani na ciljnom jeziku, ali i izvorni tekstovi s kojih prevodimo.

Neke pravilnosti u jeziku prevoda možemo i sami da uočimo dok prevodimo, na primer, da nam je prevod obično duži od izvornika i da konkretizujemo pojedina značenja iz izvornog teksta.

Koje ste pravilnosti primetili u svom prevodu? Napišite mi u komentaru.

Kako te pravilnosti i mi laici možemo da primetimo, bilo je samo pitanje vremena kad će ih teoretičari prevođenja uzeti u naučno razmatranje. To se desilo 1980-ih kad je teoretičar Turi postavio dve hipoteze. Prevod odlikuje viši stepen standardizacije i jednostavnosti u odnosu na druge tekstove. Te hipoteze je trebalo i empirijski dokazati.

Ogroman istraživački posao dokazivanja hipoteza započet je uz pomoć korpusne lingvistike. Teoretičarka Mona Bejker je 1993. godine napravila korpus tekstova prevedenih na engleski, a kasnije je započeto skupljanje tekstova za korpus i na drugim jezicima.

Istraživanje prevodnih univerzalija, odnosno opštih karakteristika prevoda, moglo je da počne.

Hipoteze o prevodnim univerzalijama mogu da se podele u dve grupe: S univerzalije i T univerzalije.

S univerzalijama se opisuje kako se prevod razlikuje u odnosu na njegov izvornik.

T univerzalijama se opisuje kako se prevod razlikuje u odnosu na tekstove originalno napisane na ciljnom jeziku.

S univerzalije (prevod u odnosu na izvornik)

  1. Produžavanje: prevodi su duži od izvornika.
  2. Interferencija: osobine izvornog jezika se prenose u prevod.
  3. Standardizacija: jezik prevoda je standardizovaniji u odnosu na jezik izvornika.
  4. Standardizacija dijalekata: dijalekti se zamenjuju standardnim jezikom.
  5. Pojednostavljenje složenih narativnih oblika: indirektni govor u izvorniku postaje direktni.
  6. Eksplicitacija: značenje iz prevoda je eksplicitnije u odnosu na značenje iz izvornika.
  7. Hipoteza koja se odnosi na ponovne prevode: kasniji prevodi književnih dela bliži su izvornom tekstu.
  8. Smanjenje ponavljanja: ponavljanja se izbacuju iz prevoda.

T univerzalije (prevod u odnosu na tekstove napisane na ciljnom jeziku)

  1. Simplifikacija: prevodi su jednostavniji od drugih tekstova jer im je leksička raznolikost na nižem nivou, sadrže više pomoćnih reči (u odnosu na konstituentske) i sadrže više reči u najčešćoj svakodnevnoj upotrebi.
  2. Konvencionalizacija: isto što i standardizacija kod S univerzalija.
  3. Netipična upotreba leksema za ciljni jezik.
  4. Manja upotreba specifičnih reči ciljnog jezika: prevodilac ne koristi reči specifičnijeg, već opštijeg, značenja.

Navedene hipoteze ne bi trebalo da smatramo zakonitostima u najužem smislu te reči, odnosno zakonitostima koje važe za sve prevode iz nekoliko razloga:

  1. To su hipoteze koje su teoretičari pokušali da empirijski dokažu/opovrgnu i taj posao je daleko od završenog. Na primer, za produžavanje postoje dokazi da se ne može smatrati univerzalnom odlikom prevoda. S druge strane, postoji velika verovatnoća da je simplifikacija univerzalna za sve jezike.
  2. U naučnim krugovima definicije nekih univerzalija, poput eksplicitacije, nisu jednoznačne. Drugim rečima, eksplicitacija može da označava različite stvari za različite teoretičare.
  3. Za pojedine teoretičare termin prevodne univerzalije nije odgovarajući. Naime, prevodne univerzalije su dobile ime po matematički izraženim jezičkim univerzalijama koje su zajedničke za sve jezike. Korpus koji služi za dokazivanje hipoteza o jezičkim univerzalijama je neuporedivo veći od korpusa jezičkih parova za prevodne univerzalije. Ti teoretičari radije koriste pojmove, poput uopštavanja, tendencija i šablona, i fokus istraživanja prebacuju na kontekstualno uslovljene tendencije u prevodu. Njih zanimaju na koji način jezičke osobenosti prevoda zavise od raznoraznih faktora, na primer jezika, načina prevođenja, vrste tekstova, konkretnih prevodilaca, vremena i mesta objave prevoda, situacijskih faktora, poput kratkih rokova.
  4. Nije zvanično određeno šta od prevoda treba da uđe korpus. Da li treba da istražujemo samo dokazano dobre prevode, tj. one zvanično objavljene ili smemo da ubacimo i ostale? Kako uopšte da definišemo dobar ili loš prevod? Koja i čija merila treba da koristimo?

Iako klasifikaciju i sam pojam univerzalija uzimamo s rezervom, određene prevodne zakonitosti svakako postoje i teoretičari od njih ne odustaju. Zašto?

  1. Istraživanje prevodnih univerzalija podstiče naučnike da unaprede metodologiju i nacrt istraživanja, a time se ojačava nauka o prevođenju.
  2. Prevodne univerzalije su navele teoretičare da obrate pažnju na generalizacije koje zavise od jezičkih, tekstualnih, psiholoških, kulturoloških, socioloških i istorijskih okolnosti.
  3. Prevodne univerzalije mogu da se iskoriste u metodološke svrhe tako što će profesori učiti studente kako da zaobiđu negativne univerzalije.

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *